Grupa znanstvenika objavila je izvještaj The Copenhagen Diagnosis, 2009: Updating the world on the Latest Climate Science (http://www.copenhagendiagnosis.org/). S obzirom na značaj tog dokumenta, donosimo objašnjenje, te prevod Sažetka (Executive Summary).

Prošlo je više od tri godine otkad je završen osnovni tekst Četvtog izvještaja Međunarodnog panela o klimatskim promjenama (IPCC AR 4). Slijedeći izvještaj pojavit će se 2013.. U međuvremenu su publicirane stotine radova o temama koje se tiču klimatskih promjena i ljudskog utjecaja. Ovaj izvještaj sintetizira rezultate klimatologije, značajne za donošenje politiličkih odluka, u posljednje tri godine. Pripremljen je kao priručnik za sudionike konferencije u Copenhagenu, medije i javnost.
Izvještaj pokriva grupu tema na kojima je radila Radna grupa 1 IPCC-a, "Fizikalno-znanstvene osnove" (Physical Science Basis). Obrađeni su znanstveni rezultati objavljeni u recenziranim časopisima i knjigama. Autori su pretežno raniji vodeći autori IPCC.
SAŽETAK
Najvažniji zaključci nedavnih istraživanja klimatskih promjena su:
Brzi rast emisija stakleničkih plinova: Globalne emisije ugljičnog dioksida iz fosilnih goriva u 2008. bile su 40 posto više nego 1990.. Čak i ako globalne emisije budu stabilizirane na današnjem nivou, samo 20 godina takvih emisija daje 25 posto vjerojatnoće da će zagrijavanje preći dva stupnja celzijusa. Čak i sa nultim emisijama poslije 2030. godine, svaka godina odgađanja akcije povećava šanse da porast temperature premaši dva stupnja.
Aktualne globalne temperature ukazuju na zagrijavanje izazvano ljudskom aktivnošću: Tijekom posljednjih 25 godina temperature su rasle stopom od 0,19 stupnjeva celzijusa na desetljeće, što se dobro slaže s predviđanjima zasnovanim na povećanju stakleničkih plinova. Čak i tijekom proteklog desetljeća, usprkos opadanju sunčeve aktivnosti, trend zagrijavanja se nastavio. Prirodne, kratkoročne fluktuacije se pojavljuju kao i obično, ali nema značajnih promjena u osnovnom trendu zagrijavanja.
Ubrzano otapanje ledenih pokrova, ledenjaka i ledenih kapa: Brojna satelitska i površinska mjerenja pokazuju, bez dvoumica, da kako grenlandski tako i antarktički ledeni pokrovi ubrzano gube masu. Topljenje ledenjaka i ledenih kapa u drugim dijelovima svijeta također je ubrzano od 1990..
Ubrzano nestajanje ledenog pokrova na moru Arktika: ljetno otapanje ledenog pokrova na arktičkom moru ubrzava se mnogo brže nego što predviđaju klimatski modeli. Površina ljetnog ledenog pokrova tijekom 2007.-2009. bila je oko 40 posto manja nego što u prosjeku predviđaju klimatski modeli korišteni u Četvrtom izvještaju IPCC.
Porast razine mora bio je potcjenjen: Sateliti pokazuju veliki prosječni porast razine mora (3,4 milimetra godišnje u posljednjih 15 godina), što je 80% više od posljednjih predviđanja IPCC. Ovo ubrzanje je konsistentno s udvoručenjem u prinosu od topljenja ledenjaka, ledenih kapa i ledenih pokrivača Grenlanda i zapadnog Antarktika.
Revidiranje predviđanja razine mora: Vjerojatno je da će do 2010. godine globalna razina mora porasti najmanje dvostruko u odnosu na projekcije Radne grupe 1 u Četvrtom izvještaju IPCC. Ako se emisije ne smanje, može znatno premašiti jedan metar. Go ja granica je bila procjenjena na dva metra povećanja do 2100.. Razina mora nastavit će rasti stoljećima nakon što globalna temperatura bude stabilizirana, pa trebamo očekivati rast od nekoliko metara u slijedećih nekoliko stoljeća.
Odgađanje akcije donosi rizik nepovratne štete: Niz ranjivih dijelova klimatskoga sustava (npr. kontinentalni ledeni pokrovi, amazonske prašume, zapadnoafrički monsuni idr.) mogle bi biti gu ute ka naglim ili nepovratnim promjenama ako se zagrijavanje nastavi na način "business-as-usuall" tijekom ovoga stoljeća. Rizike prelaženja kritičnih granica ("točaka izvrtanja", "tipping points") snažno se pojačava s aktualnim klimatskim promjenama. Zato bi čekanje na višu razinu zansntvene sigu osti moglo značiti da će neke točke izvrtanja biti pređene prije nego što iz prepoznamo.
Preokret mora doći brzo: Ako želimo da globalno zagrijavanje bude ograničeno na maksimum od dva stupnja iznad predindustrijskih vrijednosti, globalne emisije trebale bi postići vrhunac između 2015. i 2020. g. i zatim naglo opadati. Da bi se klima stabilizirala, "dekarbonizirano" globalno društvo – s emisijama ugljičnog dioksida i drugih dugoživućih stakleničkih plinova blizu nule – treba biti ostvareno znatno prije kraja ovoga stoljeća. Konkretnije, prosječne godišnje emisije po stanovniku trebale bi biti smanjene znatno ispod jedne metričke tone ugljičnog dioksida do 2050... To je 80 do 95% ispod emisija po stanovniku u razvijenim zemljama 2000. godine.
Preveo: Zoran Oštrić

http://www.copenhagendiagnosis.org/